Krštenje

Krštenje Što roditelji trebaju učiniti za krštenje djeteta?       Krštenje je najveći milosni dar Presvetog Trojstva koji čovjek prima nakon ulaska u život....

Read more...

Ispovijed/pomirenje

SAKRAMENT POKORE – POMIRENJA KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O SAKRAMENTU POKORE – POMIRENJA   1485. Na sam dan uskrsnuća, Gospodin Isus se ukaza apostolima i...

Read more...

Euharistija

EUHARISTIJA – SVETA PRICEST KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O EUHARISTIJI     1322. Sveta euharistija dovrsava kršćansku inicijaciju. Oni naime koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo...

Read more...

Potvrda/Krizma

Potvrda-Krizma Koje uvjete mora ispunjavati kandidat za potvrdu?   Sakramentom potvrde u Katoličkoj Crkvi zaključuje se primanje sakramenata kršćanske inicijacije i osoba postaje...

Read more...

Ženidba/vjenčanje

Zenidba - Vjencanje Što su zaručnici trebaju učiniti prije vjenčanja?   PRIJAVITI SE ŽUPNIKU NAJMANJE MJESEC DANA PRIJE DATUMA VJENČANJA S POTVRDOM O...

Read more...

KUMSTVO - CRKVENA SLUŽBA

- Tko može biti kum ili kuma na Krstu ili Potvrdi? -

 

Pitanje tko može biti kum ili kuma na krstu ili potvrdi često postavljaju pastoralni radnici i vjernici laici, a i oni koji to nisu, pogotovo kad se približi vrijeme slavljenja sakramenta krsta ili potvrde. Ovdje, na temelju crkvenih propisa, govorimo o uvjetima koji se traže da bi netko mogao kumovati u Katoličkoj latinskoj ili zapadnoj Crkvi i u Istočnim katoličkim Crkvama.

Biti kum ili kuma je prava crkvena služba. Primatelj krsta ili potvrde, u odnosu na kuma ili kumu, naziva se kumče. No, riječ „kum“ ili „kuma“ s vremenom poprima sve šire značenje. Kumovi u crkvenom - liturgijskom, kanonskopravnom i pastoralnom - smislu postoje samo kod sakramenta krsta i potvrde dok su na vjenčanju uvijek samo svjedoci. Nije isto biti kum ili svjedok, stoga su i uvjeti koje Crkva traži za jedno ili drugo različiti. U Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici Hrvatske biskupske konferencije (DPSŽZ), Zagreb 2008, br. 221 nepažnjom se upotrebljava netočan naziv za svjedoke na vjenčanju „kumovi“.

Ponekad se u razgovoru, a i u sredstvima društvenog priopćivanja, daju netočni, nepotpuni odgovori o uvjetima da bi netko mogao kumovati. To utječe na krivu praksu. Tako se npr. na pitanje da li „pravoslavni vjernici mogu kumovati“ jednostavno odgovara da oni to „po crkvenom zakoniku ne mogu“ (Glas Koncila, Naši razgovori br. 6, od 8. veljače 2009, str. 33,) što nije točno. Pravoslavni mogu, pod točno određenim uvjetima, biti kum ili kuma uz katoličkoga kuma.

 

Kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo ili pravo

Ponajprije, biti kum ili kuma u liturgijskom, pastoralnom i kanonsko pravnom smislu nije formalnost nego prava crkvena služba, obveza prema Crkvi, Božjem narodu, prema kršteniku i potvrđeniku, prema njihovim roditeljima, prema samima sebi da bi kumče provodilo kršćanski život i ispunjavalo vjerno obveze preuzete primljenim sakramentom. Potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista. Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza i nije tek lijep obred, ceremonija za slikanje, gozba i prilika za darivanje, to nije dužnost koja završava primljenim krstom ili potvrdom nego je obveza koja proistječe iz vjere; dakle kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral. Kumstvo započinje krštenjem ili potvrdom, traje čitav život kumčeta ili kumova. Između njih nastaje veza, prije svega religiozna i moralna, nastaje duhovno srodstvo.

Sada važeći zakonici Katoličke Crkve (Zakonik kanonskoga prava iz 1983. (ZKP) i Zakonik kanona istočnih Crkava iz 1990. (ZKIC)), a na temelju liturgijskih, pastoralnih, ekumenskih propisa, donose odredbe u vezi s kumovima na krstu i potvrdi te prepuštaju partikularnom pravu da donese još i posebne smjernice za svoja područja. Mjerodavne vlasti za naše područje ili nisu donijele partikularne odredbe (Križevačka eparhija za svoje vjernike) ili se u DPSŽZ, br. 41, nejasno, nepotpuno nabrajaju uvjeti samo općih propisa za kumstvo.

 

Tko bira kuma?

ZKP u kan. 874 nabraja sljedeće uvjete da bi netko mogao dopušteno preuzeti službu kuma na krštenju: Ponajprije „da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu“. U odabiru kumova ne smiju biti kriterij koji nema ništa ili malo s nerazdvojnom odgovornošću službe kuma. Danas je služba kuma zbog vjerske nepoučenosti i potrošačkog mentaliteta svedena, kod nekih vjernika, samo na lijep običaj koji je često vezan puta uz teške materijalne obveze, zato je i nekima problem pronaći kumove koji imaju uvjete koje Crkva traži. Slabo materijalno stanje primorava i prave vjernike da sve teže prihvaćaju tu službu jer ih običaj, praksa „sili da se kao kumovi pokažu“. Naši biskupi veoma lijepo savjetuju: „Ako roditelji nisu u stanju izabrati kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj“ (DPSŽZ, br. 41). Pastiri duša trebaju se, s jedne strane, brinuti da i vlastita crkvena zajednica pruža vjernicima pomoć kojom se kumstvo održava u kršćanskom duhu, a s druge strane trebaju pomoći roditeljima koji ne mogu pronaći kumove da oni budu vjerski ugledne osobe u zajednici vjernika, „pripravne i sposobne za tu službu“, a ne izabirati svome djetetu osobe koje će kupiti velik dar, prema kojima imaju ili koji imaju rodbinske prijateljske ili neke druge obveze...

 

Koje dobi treba biti kum?

U Rimskom obredniku: Redu krštenja br. 10, 1 općenito je bilo samo određeno da kum neka bude „dovoljno zreo za vršenje te dužnosti“. ZKP propisuje konkretno „da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka“. Taj uvjet je postavljen veoma elastično: dijecezanski biskup može odrediti drugu dob, veću ili manju, no i župnik i krstitelj može, zbog opravdanog razloga, dopustiti iznimku. ZKIC (kan. 685 § 2)s obzirom na dob određuje: „Da bi tko dopušteno vršio zadaću kuma, traži se... da ima dob koju traži krajevno pravo.“ Što se tiče dobi, Zakonik iz 1917. za valjanost kumstva je tražio samo da je osoba došla do upotrebe razuma, a za dopuštenost da je stupila u četrnaestu godinu života, osim ako djelitelj ne bi smatrao da to iz pravednog razloga nije potrebno (usp. kann. 765 i 766).

Sada važeći propisi, dakle, načelno isključuju kuma ili kumu koji bi bili previše mladi. Nije jasno što naši biskupi misle kad kažu da kum ili kuma „mora imati potrebnu kanonsku dob“ (DPSŽZ, br. 41). Možda bi bilo dobro da krizmani kum ne bude mlađi a niti puno stariji od potvrđenika jer će tako biti draže i lakše češće se sastajati i bolje se razumjeti. Bolje je da kuma ili kum ne budu bliža rodbina ili netko od pretpostavljenih jer će odnosi bili lakši s više povjerenja i iskrenosti; naime, s vremenom mladi se ponekad zatvaraju najbližima u obitelji i starima, a povjeravaju se drugima, osobito malo starijima od sebe.

 

Pod kojim uvjetima pravoslavni mogu kumovati?

Treće što se traži jest „da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom“. To isto određuje i ZKIC (kan. 685). Katolici, bez obzira kojem obredu pripadali, mogu jedni drugima kumovati. Dakle, da budu kumovi isključeni su katolici takozvani „javni grešnici“, oni koji tvrdokorno ustraje u očito teškom grijehu; tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi...

Krštenoj osobi „koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici“ može se dopustiti da, „zajedno s katoličkim kumom“, bude ipak svjedok krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2).

Ipak, treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih Crkava (pravoslavne). Precizirano je da izraz „communitas ecclesialis“ ne isključuje istočne Crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993. (prijevod Zagreb 1994), koji vrijedi za cijelu Katoličku Crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci. Doslovno piše: „Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke Crkve i istočnih pravoslavnih Crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj Crkvi. U tom slučaju, skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član Crkve u kojoj je dijete kršteno“ (br. 98). To isto određuje i ZKIC u kan. 685 § 3. Jasno je da kum ili kuma pripadnik nekatoličke istočne Crkve (pravoslavni) treba imati druge spomenute uvjete za kumovanje. Članovi drugih Crkava ili crkvenih zajednica (npr. protestanti) mogu biti samo svjedoci.

 

Tko ne može biti kum?

Zatim se traži „da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom.“ I ZKIC kan. 685 § 1, 6 određuje da je uvjet za kumstvo „da nije kažnjen kaznom izopćenja, pa i maloga, obustave, svrgnuća ili lišavanjem prava vršenja zadaće kuma“. Dakle, ne predstavlja smetnju kanonska kazna koja je unaprijed izrečena (latae sententiae), tj. u koju je prekršitelj upao samim izvršenjem kažnjivog djela (kao u slučaju npr. namjernog pobačaja) ako kazna nije izrečena ili proglašena od mjerodavne vlasti.

Ne mogu preuzeti službu kuma „otac ili majka krštenika“. ZKICuz oca i majku krštenika dodaje i ženidbenog druga (usp. kan. 685 § 1, 5). Postoji i dalje duhovno srodstvo, ali ženidbena smetnja duhovnog srodstva u latinskoj Crkvi je dokinuta, dok u istočnim Crkvama i dalje postoji, i to kao ženidbena zapreka. U ZKIC doslovno se kaže: „Iz krštenja nastaje između kuma i krštenika i njegovih roditelja duhovno srodstvo koje čini ženidbu nevaljanom“ (KIC kan. 811 § 1). U nekim dijelovima svijeta, a pogotovo u Zapadnoj Europi, nakon II. vatikanskog sabora sve više se širila praksa da su roditelji preuzimali mjesto kuma. Sada je u važećem zakoniku ta mogućnost formalno isključena, te je potvrđena zabrana prijašnjega crkvenog zakonika (kan. 763, br. 3). Na taj način želi se izbjeći nestajanje jedne važne, korisne, dobre ne samo tradicije ili običaja nego crkvene službe. Dakle, premda sami roditelji mogu predstaviti djelitelju sakramenta svoje dijete, ipak oni ne mogu vršiti službu kuma (usp. Rimski pontifikal: Red potvrde br. 5, i odgovor Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata u Notitiae, 1984, str. 86). Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Prikladnost kumova prosuđuje se ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika.

Sada važeće crkveno zakonodavstvo više ne traži, kao što je to bilo određeno u prijašnjem, da onaj tko je primio svete redove treba izričito dopuštenje vlastitog ordinarija da bi mogao biti kum; a za redovnike i redovnice dopuštenje mjerodavnog poglavara, da bi mogli kumovati, potrebno je samo ako to traže propisi ustanove. No, zbog već preuzetih obveza bolje bi bilo, ako je moguće, da ne kumuju osobe koje će teško moći ispuniti i delikatnu zadaću koja se od njih traži.

 

Tko sve može kumovati na Potvrdi?

Za službu kuma na potvrdi vrijede isti spomenuti uvjeti kao i za kuma na krštenju, štoviše preporučuje se da bude isti kum koji je tu službu već preuzeo na krštenju (usp. kan. 893 §§ 1-2); tomu je razlog prikladnost jer je potvrda usko povezana s krstom koji obogaćuje i usavršava. No može se, ipak, uzeti i druga osoba koja ispunjava uvjete za kumovanje; u nekim slučajevima bolje je izabrati drugoga kuma (npr. ako krsni kum ne vrši službu na koju se obvezao ili ako krizmanik izgubi povjerenje u krsnoga kuma), a u nekim to treba učiniti (npr. ako je krsni kum pokojni ili ako je odbacio katoličku vjeru ili ako živi sablažnjivim životom). U tom slučaju krizmanik može i sam izabrati kuma.

Više se ne traži da potvrđenik ima samo jednoga kuma, i to istog spola, ukinuta je također zabrana da netko bude kum svome ženidbenom drugu te više nije nužno da se potvrđenika, osobno ili po zastupniku, kod samoga čina potvrđivanja tjelesno dotiče.

Dakle, krštenik i danas, po najstarijem običaju Crkve, ako je moguće, treba imati jednoga kuma ili jednu kumu ili kuma i kumu koji imaju uvjete od Crkve propisane da bi mogli pomagati odraslome u pristupu u kršćanstvo a dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje; kumovi trebaju nastojati da krštenik provodi kršćanski život i da izvršava kršćanske obveze. Krizmani kumovi trebaju se brinuti da se potvrđenik ponaša kao Kristov svjedok i da vrši obveze povezane sa sakramentom potvrde (usp. ZKP, kann. 872, 873, 892 i ZKIC, kan. 684).

 

Dr. Matija Berljak

Preuzeto sa: http://www.glas-koncila.hr