Krštenje

Krštenje Što roditelji trebaju učiniti za krštenje djeteta?       Krštenje je najveći milosni dar Presvetog Trojstva koji čovjek prima nakon ulaska u život....

Read more...

Ispovijed/pomirenje

SAKRAMENT POKORE – POMIRENJA KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O SAKRAMENTU POKORE – POMIRENJA   1485. Na sam dan uskrsnuća, Gospodin Isus se ukaza apostolima i...

Read more...

Euharistija

EUHARISTIJA – SVETA PRICEST KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O EUHARISTIJI     1322. Sveta euharistija dovrsava kršćansku inicijaciju. Oni naime koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo...

Read more...

Potvrda/Krizma

Potvrda-Krizma Koje uvjete mora ispunjavati kandidat za potvrdu?   Sakramentom potvrde u Katoličkoj Crkvi zaključuje se primanje sakramenata kršćanske inicijacije i osoba postaje...

Read more...

Ženidba/vjenčanje

Zenidba - Vjencanje Što su zaručnici trebaju učiniti prije vjenčanja?   PRIJAVITI SE ŽUPNIKU NAJMANJE MJESEC DANA PRIJE DATUMA VJENČANJA S POTVRDOM O...

Read more...

CRKVA POGANA KOJI SE JOŠ UVIJEK NAZIVAJU KRŠĆANIMA

 

Joseph Ratzinger je, 1958. godine, vrlo vrlo oštro razmišljao o stanju u Crkvi koja se onda činila prožeta kršćanskom kulturom.Novo poganstvo raste  „u srcu same Crkve" i prijeti da „je iznutra razori."

Rim (kath.net/pl) Slika koju Crkva daje o sebi u novije vrijeme je prožeta činjenicom da je na novi način postala „Crkva pogana koji još uvijek sebe nazivaju kršćanima, a uistinu su postali pogani. Tako je pisao mladi, promovirani, svećenik Joseph Ratzinger (sadašnji papa Benedikt XVI.) 1958. u jednom članku o situaciji i neposrednoj budućnosti Crkve. Na pragu svoje prve profesure analizira pitanja o osobnoj  odluci  u njezinoj opsežnosti, kako pojedinca, tako i cijele Crkve i svijeta.  Danas, dakle 54 godine kasnije,  njegova dijagnoza ukazuje na duboke procjepe i ponore u onda, na izgled, tako nosivom tlu pučkog kršćanstva."Ova, imenom, kršćanska Europa već 400 godina postaje mjestom rođenja novog poganstva koje nezaustavljivo raste u srcu kršćanstva i prijeti da je uništi iznutra."

Kath.net. dokumentira, u cijelosti, članak „Novi pogani i crkva" kojeg napisa Joseph Ratzinger u časopisu „Hochland" (listopad 1958.).

 

Novi pogani i Crkva

Nužno rasvjetovnjačenje Crkve u Europi postavlja pitanje što se događa s novim poganima. Da li je Bog za njih predvidio jedan novi put spasenja? od Josepha Ratzingera.

Prema vjerskim statistikama stara Europa je je još uvijek uglavnom kršćanski dio zemlje, no jedva da postoji slučaj gdje statistika ne vara, to svatko dobro zna. Ova, po imenu kršćanska, Europa već 400 godina postaje mjestom rođenja jednog novog poganstva koje nezaustavljivo raste u srcu Crkve i odatle prijeti da je uništi iznutra. Slika koju Crkva pruža  u novom vremenu je bitno  određena time da je na svoj način postala Crkva pogana i bit će to sve više. Ne kao nekoć Crkva pogana koji su postali kršćani, nego Crkva pogana koji se još uvijek nazivaju kršćanima, a u stvari postaju poganima.  Poganstvo se danas nalazi u Crkvi  i to je ono što obilježava naše vrijeme novog poganstva. Poganstvo je, nekad, bilo izvan Crkve, a danas se radi o poganstvu u Crkvi, i same Crkve. I zato današnji čovjek može prihvaćati normalnim da susjed ne vjeruje (nije vjernik).

Kad je Crkva nastajala, temeljila se na duhovnoj odluci pojedinca za vjeru u činu obraćenja. Iako se čovjek, na početku, nadao da će se, ovdje na zemlji, od obraćenika izgraditi zajednica svetih - „Crkva bez mane i ljage", uz teške borbe je trebalo spoznati da obraćenik, kršćanin ostaje samo grješnik te da su u zajednici kršćana mogući i teški prijestupi. Iako tadašnji kršćanin nije bio do kraja dovršen i kao takav nije nikada, do kraja, gotov za zajednicu svetih, ipak je postojalo temeljno zajedništvo. Crkva je bila zajednica osvjedočenih ljudi koji su donijeli određenu duhovnu odluku i po njoj se odvojili od svega što im je sprječavalo tu odluku.

U srednjem vijeku se to promijenilo tako što su Crkva i svijet bili jedinstveni i tako kršćanstvo više nije bilo nikakva slobodna odluka, nego političko društvena datost.

 

Tri razine  razsvjetovnjačenja

Danas je vanjština Crkve i svijeta ostala, no nestalo je uvjerenje da se u neželjenoj pripadnosti Crkvi krije posebno Božje milosrđe, onostrano djelo spasenja. Skoro nitko tako čvrsto ne vjeruje da bi se u ovoj i ovakvoj Crkvi, sa ovim kulturno političkim datostima, moglo nalaziti „nekakvo vječno spasenje," zato je tako razumljivo da se hitno postavljaju pitanja zar ne bi danas trebalo Crkvu pretvoriti u zajednicu  oduševljenih (uvjerenih) da bismo joj vratili njezinu ozbiljnost? To bi značilo da se ozbiljno odrekne svjetskih pozicija da bi razgradila prividni posjed koji se pokazuje više nego opasnim, jer stoji na putu istini.

Crkvi neće preostati, na duže staze, nego komad po komad razgraditi taj  vanjski prekrivač i privid jedinstva sa svijetom i tek tada će moći, svojom porukom,  dospjeti do ušiju novih pogana i biti ono što jest - zajednica vjerujućih.  U stvari, kroz te vanjske gubitke moći će pružiti svoje misionarsko svjedočanstvo  samo onda kad prestane biti „po sebi jeftina razumljivost"; samo onda će onda početi predstavljati ono što jest i moći će, svojom porukom, dospjeti do ušiju novih pogana koji bi mogli pasti u iluziju da oni zapravo i nisu nikakvi pogani!

Sigurno da odstupanje od vanjskih pozicija  donosi i gubitak vrijednih prednosti koje, bez sumnje, i danas postoje zbog isprepletenosti javnosti i Crkve. Radi se o jednom procesu koji će se odvijati uz ili bez sudjelovanja Crkve i u kojega će se ona morati priključiti. Sve u svemu, ovo razsvjetovnačenje Crkve  mora se odvijati na tri razine. Treba ih držati i promatrati odvojeno: razina sakramenata, razina navještaja vjere i osobna, ljudska razina  između vjernika i nevjernika.

Razina sakramenata  - nekoć organizirani tajanstvenom disciplinom su prava nutarnja bit Crkve: i treba opet biti jasno da sakramenti bez vjere nemaju nikakvog smisla. Crkva će, postupno, sa svom pažnjom  morati odustati od jednog kruga akcije koji u sebi sadrži jedno samozavaravanje  i zavaravanje ljudi.

Što više ovdje Crkva postavi  samoograničenje za razlikovanje kršćanskog od nekršćanskog, ako je potrebno i prema malom stadu, tim stvarnije će se ona naći na drugoj razini na kojoj će moći prepoznati svoju zadaću propovijedanja. Ako je sakrament mjesto gdje se Crkva isključuje i mora isključiti od necrkvenog, onda je riječ jedini način i put kojim ona nastavlja otvorenu gestu poziva na Gospodnju gozbu.

Na razini osobnih odnosa bi bilo sasvim pogrešno samoograničenje Crkve  koje se traži za  sakramentalno područje prenositi na odvajanje vjernih kršćana od ljudi koji ne vjeruju. Naravno da među vjernicima  treba postupno graditi nešto poput bratstva među onima koji se pričešćuju, čije će zajedništvo  za Božjim stolom  dobiti i vanjsko  očitovanje u zajedništvu privatnog života i osjetiti će i znati da, u slučaju nevolje, mogu računati jedan na drugoga. i da su stvarno jedna obiteljska zajednica.  Ali to ne smije biti nikakvo sektaško isključivanje,nego kršćanin treba moći biti radostan čovjek, čovjek s ljudima gdje taj drugi ne mora biti kršćanin.

 

Drugi put spasenja

Uz ovu skiciranu promjenu strukture Crkve može se, kod vjernika, primjećivati i promjenu samosvijesti koja proizlazi iz činjenice nutarnjeg Crkvenog poganstva. Današnjim kršćanima je postalo nezamislivo da u kršćanstvu, točnije Katoličkoj Crkvi, koja bi trebala biti jedini put spasenja, a onda i u svoj ozbiljnosti njenog misionarskog poslanja, svi unutarnji zahtjevi  postaju upitni.  Mi ne možemo vjerovati da ljudi, tu pokraj nas, čovjek dobar, poznat, plemenit, spreman pomoći, da će ići u pakao samo zato, jer nije prakticirajući katolik. Predodžba da će se svi „dobri" ljudi spasiti je današnjem čovjeku tako prihvatljiva kao što je nekada bilo suprotno.

Vjernici se pitaju, pomalo smućeni, zašto je onima izvana tako jednostavnije, a nama se tako otežava? I može vjernik doći do toga da mu je vjera postala teret, a ne milost. U svakom slučaju, ostaje nam dojam da postoje, u biti, dva puta spasenja: za one koji imaju svoju, vrlo subjektivno, određenu moralnost, za one izvan Crkve, kao i onaj Crkveni put spasenja. Vjernik ne može imati dojam  da je prihvatio ugodniji put, u svakom slučaju je njegova vjernost (vjera) vrlo osjetljivo opterećena  postojanjem drugog puta spasenja. Sasvim je jasno da misionarski zanos Crkve, zbog ove nutarnje nesigurnosti, vrlo teško i osjetljivo trpi.

 

Malo njih i mnogi

Pokušat ću, kao odgovor na ovo za kršćane današnjeg vremena  opterećujuće pitanje, pokazati u kratkim naznakama da postoji samo jedan put spasenja, a to je onaj po Kristu. Njemu pripada dvostruki radijus  koji zahvaća „svijet" -„mnoge" (to znači sve), a  istovremeno se kaže da je njegovo mjesto Crkva. Tako u doseg ovog radijusa spada i „malo" i „puno", jedno i drugo je dio načina na kojega Bog spašava, ne izraz neuspjeha Božje volje.  To počima tako da je Bog izdvojio jedan narod od cijeloga svijeta kao narod svoga izabranja. Treba li to značiti da je samo Izrael izabran, a ostali ljudi odbačeni?

Početak stvari izgleda kao ovo postavljanje  jednog uz drugog  - izabranog i neizabranog naroda - u statičkom načinu razmišljanja bivaju dvije grupe, jedna uz drugu.  Ubrzo se pokazalo da to nije baš tako, jer u  Kristu ovo  statičko  jedno pored drugog - Židovi i pogani,  postaje dinamičko,  tako da će pogani po svom neizabranju  postati izabrani - kako to pokazuje 11. poglavlje poslanice  Rimljanima. Tako se vidi da Bog može izabrati ljude na dva načina: direktno ili preko odbačenja. Jasnije rečeno: tako utvrđujemo da Bog dijeli čovječanstvo  na  „malo njih" i „mnogi",  podjela koja se stalno ponavlja u Pismu. Isus daje svoj život kao otkupninu „za mnoge" (Mk 10,45). Ova se podjela očituje kroz povijest u Crkvi: na „malo njih" i „mnogi", s jedne strane Židovi i nežidovi, a s druge  strane Crkva i necrkva.

No, Bog ne dijeli ljude na „mnoge" i „malo njih" da bi one bacio u bezdan, a ove spasio. Isto tako ne da bi „mnoge" lako spasio", a „malo njih"  uz poteškoće. On koristi „malo njih" kao arhimedovu točku preko koje on „mnoge", poput sidra podiže, kao polugu kojom ih privlači k sebi. Obje strane imaju svoje mjesto na putu spasenja koje je različito, a da se ne razbija jedinstvo puta.  Ovo suprotstavljanje se može pravilno shvatiti tek onda kad se gleda da, u suprotstavljanju  Krista i ljudi,  leži ono „malo njih" i „mnogi." Spasenje ljudi se sastoji u tome da Bog ljubi svijet i da će se, konačno, na kraju, čovjekov život  naći u milosrdnom Božjem zagrljaju.  Bez toga sve bi drugo ostalo prazno. Vječnost bez ljubavi je pakao, iako se to nekome ne događa.  Spasenje čovjeka se sastoji u tome da me Bog ljubi, no nitko nema pravo na ljubav pa ni zbog moralnih i drugih preduvjeta. Ljubav je bitno  slobodan čin ili to nije nikako, nije ona (ljubav).

Ona dakle ostaje u suprotnosti  između Krista, jednoga i  nas „mnogih" nedostojnih spasenja.  Bilo kršćani ili nekršćani, vjerni ili nevjerni, moralni ili nemoralni nitko ne „zaslužuje" spasenje izvan Krista. No, ovdje se događa „čudesna razmjena." Za sve ljude je određeno odbačenje, samom Kristu spasenje - u svetoj razmjeni se događa  suprotno. On jedini uzima cijelo nespasenje na sebe i tako nama svima oslobađa mjesto spasenja.

 

Čudesna razmjena

Cijelo spasenje koje je određeno za ljude počiva na prarazmjeni između Krista - jednoga i nas - mnogih i to treba prihvatiti u poniznosti vjere. Time bi stvar mogla imati svoj tijek, ali se na iznenađujući način  dodaje još se i ovo da se, prema Božjoj volji, ova velika prarazmjena, od koje živi cijela povijest, nastavlja u jednom mnoštvu zamjena i svoju krunu  i sjedinjenje ima  u približavanju  jednog i drugog, Crkve i ne Crkve, vjernika i „pogana".

Suprotnost Crkve i ne Crkve  ne znači jedan pokraj drugoga,  niti jedan nasuprot drugoga,  nego jedan za drugoga u čemu svaka strana  ima svoju ulogu.  Malo njih, to je Crkva u nastavku poslanja Kristova kome je dano  zastupanje mnogih  i spasenje. Oboje  se događa  u usklađivanju jednog prema drugomu i njihovog zajedničkog podlaganja  Kristovoj zamjeni  koja natkriljuje oboje. Ako će čovječanstvo biti spašeno po zamjeni Krista  i u njegovom nastavljanju  u dijalektici „malo njih" i „mnogi" to također znači  da svaki čovjek, prije svega vjernik ima svoju neizbježnu ulogu  u sveukupnom spašavanju ljudi.

I nitko nema pravo reći: gledaj drugi se spašavaju  bez katoličke vjere, a zašto onda ne i ja? Odakle znaš  da punina katoličke vjere  nije upravo tvoje nužno spasenje koje ti je Bog odredio i to iz razloga kojeg ne možeš izbjeći, jer pripada stvarima o kojima je Isus rekao: „Ti sada ne možeš razumjeti, ali shvatit ćeš poslije." (Iv 13,36).

To vrijedi i u pogledu „modernih pogana" - kršćanin svoje spasenje  ima skriveno u Božjoj milosti o kojoj ovisi i njegovo moguće spasenje,  ne o ozbiljnosti njegovog vlastitog  vjerskog postojanja (života). To bi mu trebalo biti jači poticaj za ispunjenijom vjerom po kojoj se osjeća povezanim sa zamjeničkom akcijom Isusa Krista o kojoj ovisi spasenje  svijeta, a ne samo kršćana.

 

Bog sam opravdava

Želim, za kraj ovog razmišljanja,još nešto naglasiti tumačenjem dvaju kratkih tekstova  u koje je uključujen ovaj problem.

Najprije težak i opterećujući tekst u kojemu se, na poseban način, govori o mnogima i malo njih: „Mnogo je zvanih, a malo izabranih" (Mt 22,14).  O čemu govori ovaj tekst? On ne govori da će mnogi biti odbačeni, kako se često čuje, nego najprije da postoje dva različita oblika Božjeg izabranja. Još točnije, on jasno govori da postoje dva različita  Božja čina, oba ciljaju na izabranje, a da nam se ne objašnjava da li oba postižu svoj cilj. Ako se povijest spasenja promatra tako kako ga tumači Novi Zavjet, onda se ilustriraju one Gospodinove riječi. Iz statičkog  odnosa - jedan uz drugi, izabrani i neizabrani narod, u Kristu postaje dinamički odnos, tako da pogani po svom neizabranju postaju izabrani, a onda oni po svom izabranju  dovode ponovo i Židove u izabranje. Tako nam to može postati važan nauk.

Pitanje o spasenju ljudi se uvijek krivo postavlja ako se promatra odozdo kao pitanje kako se ljudi opravdavaju.  Pitanje o spasenju ljudi nije pitanje samoopravdanja (spasenja), nego opravdanja po dobrohotnoj Božjoj volji. Radi se o tome da stvari promatramo odozgo. Ne postoje dva načina kako se ljudi opravdavaju, nego postoje dva načina  kako se  ljude izabire i oba načina Božjeg izbora su jedan put spasenja u Kristu i njegovoj Crkvi  koja počiva na okrenutosti „malo njih" prema „mnogima" i na zamjeničkoj službi malo njih u produženom Kristovom zamjeništvu.

Drugi tekst je velika gozba (Lk 14, 16-24). Najprije, ovo evanđelje je vrlo radikalna radosna vijest gdje se pripovijeda  da će nebo biti ispunjeno svima koje se na bilo koji način može pridobiti: ljudima koji su nedostojni, koji su u odnosu prema nebu slijepi, gluhi, hromi, prosjaci. Dakle radikalni čin milosti i tko želi tvrditi da i moderni evropski pogani ne mogu na ovaj način doći u nebo?  Svatko se može nadati zbog ovog mjesta. S druge strane ozbiljnost ostaje. Postoji i grupa onih koji će zauvijek biti odbačeni!  Tko zna da neće, među tim odbačenima, biti i takozvanih dobrih katolika - koji su sebe smatrali dobrima, a u stvarnosti su farizeji?  Tko zna i obratno, da među onima koji su odbacili poziv nisu baš oni Europljani kojima je kršćanstvo ponuđeno, a koji su pustili da propadne?

Zato za sve ostaje nada i prijetnja ujedno! U ovom pogledu nade i prijetnje iz koje se rađa ozbiljna i velika radost  kršćanin treba tako svoj život usmjeravati  među modernim poganima koje on gleda na drugi način, u istoj nadi i prijetnji, jer i za njih nema nikakvog drugog spasenja  nego onog u kojega vjeruje Isusa, Krista i Gospodina.

 Preuzeto sa: http://www.don-ivica.net