Potvrda-Krizma

Koje uvjete mora ispunjavati kandidat za potvrdu?

 

Sakramentom potvrde u Katoličkoj Crkvi zaključuje se primanje sakramenata kršćanske inicijacije i osoba postaje punoljetna i osposobljena za poziv apostolata. Po krštenju osoba je nanovo rođena, po euharistiji se hrani Kruhom koji život daje a u potvrdi od Crkve dobiva pečat kršćanske zrelosti. Polaganjem ruku i mazanjem svetom krizmom krštenik prima istog Duha kojeg su apostoli primili na dan Pedesetnice. Obilježeni tim pečatom «još su savršenije (potvrđenici) vezani uz Crkvu i tako su više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru» (II VATIKANSKI SABOR).

Na Božji narod, u prvom redu na roditelje, župnika i krsne kumove spada da krštenike priprave za primanje sakramenta potvrde. Roditelji će to učiniti ako u njima oblikuju i postupno povećavaju duh vjere. Poželjno je da krsni kum bude i kum kod potvrde. Slavljenje sakramenta potvrde treba biti prožeto duhom vjere kod potvrđenika i ostalih sudionika slavlja. Mora biti kršten u Katoličkoj Crkvi te da iz nje nije istupio i da je pristupio prvoj svetoj pričesti te da nije potvrđen. Ako je kršten izvan župe gdje će primiti potvrdu, kandidat treba donijeti potvrdu o krštenju i primljenoj prvoj pričesti.

Potvrda da je pripravan (vjerski poučen) za primanje sakramenta. U redovitim slučajevima - kod nas - kandidati za primanje sakramenta potvrde su oni koji su u 8. i 9. razredu. Oni koji su kršteni u Crkvi koja uz sakrament kršenja podjeljuje i sakrament potvrde ne mogu po drugi put pristupiti primanju sakramenta potvrde (grkokatolici i pravoslavci...). Potvrđenik treba imati kuma ili kumu.

  • Potrebno je dakle da se kandidat za primanje sakramenta potvrde prijavi svome mjesnom župniku.
  • Ako kandidat nije kršten i pričešćen u župi svog boravka gdje namjerava primiti sakrament potvrde, potrebno je da donese potvrdu o primljenom sakramentu krštenja i potvrdu o primljenoj prvoj svetoj pričesti.
  • U redovitim slučajevima kandidat treba pohađati vjeronauk prema praksi u njegovoj župi.

 

  • Polaznici vjeronauka trebaju redovito prisustvovati vjeronaučnoj pouci kroz jedu školsku godinu te pokazati dostatno znanje gradiva koje se na satima vjeronauka obrađuje kao i svoju angažiranost.

 

ZAKONIK KANONSKOGA PRAVA O POTVRDI

Kan. 880. – & 1. Sakrament potvrde podjeljuje se mazanjem krizmom na čelu koje se vrši polaganjem ruku i riječima propisanim u odobrenim bogoslužnim knjigama.
- & 2. Krizmu koju valja upotrebljavati u sakramentu potvrde mora posvetiti biskup iako sakrament podjeljuje prezbiter.

 

Kan. 889. - & 2. Da bi netko, izvan smrtne pogibelji, dopušteno primio potvrdu, traži se, ako je sposoban služiti se razumom, da je prikladno poučen, pravo raspoložen i sposoban obnoviti krsna obećanja.

 

Kan. 890. – Vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno; neka roditelji i pastiri duša, osobito župnici, vode brigu da se vjernici za njegovo primanje pravo pouče i da mu u prikladno vrijeme pristupe.

 

Kan. 892. – Neka potvrđenik, ako je to moguće, ima kuma, čija je dužnost brinuti se da se potvrđenik ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obaveze povezane s tim sakramentom.

 

Kan. 893. – & 1. Da bi netko mogao preuzeti službu kuma potrebno je:
(1.) da ga odredi sam krizmanik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;

(2.) da je navršio šesnaestu godinu osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka.
(3.) da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjeromi preuzetom službom;

(4.) da nije udaren nikakvom zakonom izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;

(5.) da nije otac ili majka potvrđenika;

- & 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok potvrde, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.

 

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O POTVRDI

698. – Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj «kojega je Bog opečatio» (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisivi učinak pomazanje Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg («karakter») utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

 

1113. – Sav se liturgijski život Crkve kreće oko oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba...

 

1210. - Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i duhovnoga života.

 

1212. – Sakramentima kršćanske inicijacije, to jest krštenjem, potvrdom i euharistijom postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života... Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.

 

1233. – Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata: krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposrdno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.

 

1242. – U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način «potvrđuje» i dovršuje krsno pomazanje.

 

1285. – «... Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obavezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru».

 

1300. – U latinskom obredu «Potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: «Primi pečat dara Duha Svetoga». U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze na svim značajnijim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako pomazanje prate riječi: «Pečat dara Duha Svetoga».

 

1301. – Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.

 

1302. – Iz samoga slavlja proizilazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

 

1303. – Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti:

- dublje nas ukorjenjuje u bžansko posinjenje, po kojem govorimo; «Aba, Oče»;

- čvršće nas sjedinjuje s Kristom;

- umnaža u nama darove Duha svetoga;

- usavršuje naš vez s Crkvom;

priopćuje nam «osobitu snagu Duha Svetoga» da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru», da «hrabro ispovijedamo ime Kristovo» i nikada se ne stidimo njegova križa.

 

1304. – Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu «neizbrisivi duhovni bilje», «karakter», koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.


1306. - Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno «vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno». Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1309. – Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tjelesnog sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.


1310. – Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanom molitvom.


1311. - Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

 

1313. – U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde je biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam...